Arapski pješčani udav

Izgled kako ga prepoznati

ljuske

Mala, zdepasta zmija s tupom, klinastom glavom i vrlo malim očima smještenim na vrhu glave, prilagodba za gledanje dok je ostatak tijela zakopan u pijesku. Tijelo je prekriveno glatkim ljuskama.1

Osobnost kakvi su

Arapski pješčani udavi su uglavnom smireni i spori, rijetko grizu. Kad su ugroženi, radije se sklupčaju u loptu nego udaraju. Isprva mogu biti nervozni i zakopati se dalje od vas, ali uz nježno, strpljivo rukovanje naviknu se na ljudsku prisutnost.43

Dnevna aktivnost kako izgleda zauzet dan

Noćni; dan provodi zakopan u pijesku, a postaje aktivan u sumrak. U zatočeništvu ne zahtijeva veliki prostor za vježbanje, ali treba duboku, rastresitu podlogu za ukopavanje.13

Njega i briga praktični dijelovi

Vrlo nisko održavanje. Tjedno čistite terarij od otpada i nepojedene hrane. Zamijenite podlogu i dezinficirajte terarij svaka 2 do 3 mjeseca. Osigurajte vlažno skrovište za pomoć pri presvlačenju.5

Početna gdje su najsretniji

Dugački terarij od 15 do 20 galona za odraslog, sa sigurnim poklopcem otpornim na bijeg. Koristite duboki sloj finih jasenovih strugotina, zdrobljenih ljuski oraha ili pijeska za igru za ukopavanje. Nikad ne koristite borove ili cedarove strugotine jer su otrovne. Osigurajte toplinski gradijent: hladna strana 75-82°F, topla strana 85-92°F. Održavajte nisku do umjerenu vlažnost (30-50%). Uključite čvrstu posudu s vodom i skrovišta. UVA/UVB rasvjeta je opcionalna, ali korisna.45

Osnove prehrane što ide u zdjelu

Mesožder. Hranite smrznutim-odmrznutim miševima odgovarajuće veličine (ne širim od najšireg dijela zmije). Živi plijen se ne preporučuje jer može ozlijediti zmiju. Hranite noću, jer su noćni. Mladunci će možda trebati miris guštera kako bi prihvatili miševe.45

Društvo koga vole oko sebe

Usamljen; ne držite s drugim zmijama. Nije otrovan i legalan je za držanje kao ljubimac na većini mjesta, ali uvijek provjerite lokalne propise. Njegova mala veličina i mirna narav čine ga prikladnim za početnike.4

Priča gdje je sve počelo

Arapski pješčani udav prvi je put znanstveno opisan u 19. stoljeću i nazvan po Atmaramu Sadashivu Jayakaru, indijskom kirurgu i prirodoslovcu. Dugo godina rijetko se viđao u zatočeništvu jer je malo njih izvezeno s Arapskog poluotoka, a oni koji su izvezeni često su odbijali jesti miševe. Nedavno je više njih postalo dostupno hobistima, a uzgoj u zatočeništvu otkrio je da ova vrsta polaže jaja, za razliku od većine drugih pješčanih udava koji rađaju žive mlade. Ova jedinstvena osobina navela je neke stručnjake da sugeriraju da bi mogla pripadati vlastitom rodu.12